IZLOŽBA DIPLOMSKIH RADOVA STUDENATA SLIKARSKOG ODSJEKA UMJETNIČKE AKADEMIJE SPLIT

Slikarstvo i mogućnosti slike: generacija 2024.

Izložba u Sveučilišnoj galeriji u Splitu (Ruđera Boškovića 31) otvara se u utorak, 15. travnja 2025. godine u 19 sati. 

Izložba će se moći razgledati do četvrtka, 30. travnja 2025. godine, radnim danom od 9 do 12 sati te od 17 do 20 sati.

Izložba predstavlja diplomske radove studenata Odsjeka za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u 2024. godini. 

Na izložbi se prezentiraju radovi devetero diplomanata:

Katarina Botica

Nora Gabrić

Đana Lončar

Zvonimir Lukas

Kristina Tokić

diplomirali su u klasi prof. art. (T) Viktora Popovića.

Sunčana Barbarić

Marina Mužinić

Paula Šaravanja

Fani Vidović

diplomirale su u klasi izv. prof. art. Vedrana Perkova.

Teorijska mentorica svih diplomskih radova je izv. prof. dr.sc. Blaženka Perica.

Mentor Fotografije je prof. art. Ivan Kolovrat.

Predgovor kataloga napisao je asistent dr.sc. Božo Kesić

Sveučilišna galerija u Splitu (15. – 30. travnja 2025.)

Galeriji SC, Zagreb (22. svibnja – 2. lipnja 2025.)

Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

...

Slikarstvo i mogućnosti slike: generacija 2024.

Slično prethodnim izdanjima izložbe diplomskih radova studenata s Odsjeka za slikarstvo Umjetničke Akademije u Splitu, predstavljenoj generaciji autora zajednička je misao o slikarstvu kao medijski rastvorenom polju u čijem se središtu nalazi odnos sa slikom kao mjestom autorefleksije stvaralačkog/promatračkog subjekta i/ili kao sredstvom za komunikaciju društveno relevantnih i aktualnih sadržaja, kako je to razvidno u sljedećem kratkom pregledu izloženih radova.

Ambijentalna slikarska cjelina Između imaginacije i memorije (Sunčana Barbarić) zasniva se na istraživanju prirode sjećanja, odnosno na reprezentaciji (subjektivnog) procesa prisjećanja. Autorica zauzima stav o sjećanjima kao fenomenima koji se konačno očituju negdje između objektivnosti i imaginacije. Teško dohvatljiva u svojoj izvornoj punini, sjećanja su podložna naknadnim zamišljajima prošle stvarnosti. Stoga je i slikarska bilješka o njima, iskazana kroz motiv odnosno žanr pejzažnog slikarstva, bila moguća kao rad u stalnome nastajanju i u kontinuiranoj dijalektici s autoricom tijekom perioda njenog stvaranja. Promjenjivost  mentalnog svijeta autorice odnosno djelovanje vremena između izvornog doživljaja određenog iskustva do konačnog ostvarenja serije promatraču je predočeno kroz nekoliko poliptiha i popratnih objekata koji zaokupljaju promatrača i nude mu ulaznicu u unutarnji svijet umjetnice.

Instalacija pod naslovom Fragmenti vremena: između fotografije i slikarstva (Đana Lončar) proizlazi iz razmišljanja o svakodnevnim, nezapaženim trenutcima koji obično mimoilaze našu svijest, osobito kada je ona „rezervirana“ za „odabrane“ momente u našoj svakodnevici. U ovom radu autorica pokušava vizualno predstaviti upravo „manje važne“ trenutke i uzdignuti ih na status koji inače nemaju. Ta koncepcija ostvarena je u analogiji s postupkom medijskog transfera, to jest u prijevodu motiva s fotografije na slikarsko platno. Tako transformacija cjelokupnog izvornog medijskog okvira i promjena konteksta od dokumentarnog čina do prijelaza u visoku umjetnost korespondira s dodjelom većeg značaja odabranim motivima.

Disocijacije (Katarina Botica) rezultat su višegodišnjeg istraživanja odnosa gledatelja i masovnih medija. Autorica smatra da su kriteriji odabira i proizvodnje vijesti prvenstveno vezani uz ekonomske interese medijskih kuća i drugih izvora informiranja javnosti. Rezultat svega je medijski spektakl posredovan morem vizualnih informacija upitne autentičnosti. S druge strane, otežano procesuiranje uglavnom negativnih ili trivijalnih novosti ostavlja nas emocionalno indiferentnima u odnosu na bilo kakve vijesti. Navedenu situaciju Botica reprezentira koristeći se složenim postupkom odabira i prerade što predloška (fotografije ratnog stanja u Gazi), a što samog novinskog papira kao materijalnog nositelja umjetničkog rada koji ima i simboličku poveznicu s prethodno navedenim diskursom. Postupak kojim autorica dolazi do konačnog ostvarenja svojih djela sastoji se od prisvajanja, manipulacije i kolažiranja izvornog materijala, što i odgovara uobičajenoj uredničkoj praksi u novinarstvu, ali s drugačijim, kritičkim predznakom.

Audiovizualna instalacija Sizifov posao (Kristina Tokić) zasnovana je na dokumentaciji svakodnevnih zadaća što ih je autorica obavljala u jednom ugostiteljskom objektu tijekom nekoliko mjeseci. Naslov rada upućuje na monotoniju navedenog posla, iskazanu kroz stalno ponavljanje radnji tipičnih za predstavljeni kontekst. Premda je temelj ove instalacije osobno nezadovoljstvo i kritika ljudskog rada u okvirima impersonalne, brze i masovne ugostiteljske industrije, rad je posebno vrijedan stoga što nastaje pronalaženjem stvaralačkog potencijala u kreativno nepoticajnoj djelatnosti. Autorica to ostvaruje transformacijom dokumentarnih snimki svakodnevnog pomoćnog rada u ugostiteljstvu u materijal kojeg premješta u kontekst umjetnosti. Repetitivne radnje poput pranja ili brisanja suđa sasvim drugačije djeluju u međusobnoj interakciji pripadajućeg ritma i zvuka sa zanimljivim „kadriranjem“ i projekcijom odabranih scena na nepravilno oblikovane kartone.

Serija Iza njih (Nora Gabrić) temelji se na konceptualnom pristupu portretnom slikarstvu. Naglasak je na onome što je u slikarstvu „u drugom planu“. Istraživanje i pridavanje posebne pažnje slikarskoj pozadini zanimljivo je s obzirom na zastupljenost te teme u postmodernizmu (doba sveopće „plošnosti“) i u modernizmu (u kojemu i započinje afirmacija plohe kao jednog od protagonista i mogućeg glavnog motiva unutar slike). Ono se ovdje provodi kako bi se ustanovilo što i kak(v)o oblikovanje pozadine djeluje u odnosu na percepciju motiva koji inače stoji u prvom planu slike. Da bi to moglo biti ostvareno, kroz slikarsku gestu autorica čini uobičajeno mjesto potretiranog objekta poprištem odsutnosti. Fokus prelazi na ono „iza njega“, na fiktivan prostor u kojemu se odsutnost lika ponovno pretvara u njegovu prisutnost. Lik je nanovo oživljen, ali na drugačiji način, pomoću vizualnih asocijacija i postizanja specifične atmosfere u zadanom ambijentu.

Koncepcija rada Punine i praznine (Zvonimir Lukas) obuhvaća dvije srodne serije radova s ciljem isticanja međuprostora unutar svakog pojedinog djela. Preciznije, riječ je o prostorima između različitih segmenata predstavljenih objekata. Oni podsjećaju na arhitektonske makete, no zapravo su potpuno stvarnosno nereferentni i neutilitarni. Postavljeni na zid, upućuju na minimalističku tradiciju iz koje su proizašli. I materijali od kojih se sastoje industrijskog su porijekla, preuzeti kao gotovi i ostavljeni neobrađenima. Njihova pojedinačna kvaliteta dolazi do izražaja u okviru pažljivo organiziranih objekata i u realnoj situaciji suodnosa s galerijskim prostorom.

Rad Bittersweet (Paula Šaravanja) realiziran je u obliku dnevnika koji sadrži simbole osobnih žudnji autorice djela. U potpunosti od tekstila, na svakoj od stranica dnevnika nalazi se po jedna vrsta motiva. Ostvareni kao izrezi na tkanini, njihovo umnažanje autorica tumači kao pokušaj kontrole nad uvijek izmičućim ispunjenjem žudnji u kontekstu suvremenog ljudskog stanja obilježenog izolacijom i usamljenošću. U novije vrijeme na mrežnim izvorima poput blogova kao sredstvo za ovladavanje takvih stanja nudi se takozvana suvremena spiritualnost. Taj fenomen pojavljuje se kao obećanje uspjeha kroz disciplinu pozitivnog razmišljanja. Prema tome, Šaravanjina autosugestivna interpretacija ritmične i repetitivne tehnike veza pandan je ponavljanom ispisivanju afirmativnih i pozitivnih misli kako bi se izazvali slični učinci.

Bomboni (Marina Mužinić) tematiziraju ljekovitost i štetnost farmaceutskih proizvoda. Osobno iskustvo rada u ljekarni ukazalo je autorici na raširenu praksu „gutanja tableta kao bombona“. U slučaju ovog rada, ta sintagma otjelovljuje se u obliku pravilno poredanih gipsanih tableta, pilula i kapsula što zavodljivo podsjećaju na bombone, odnosno praline. Količina predstavljenih objekata naglašava stvarnost prekomjernog oslanjanja na kemijske supstance, a njihova serijalnost upućuje kako na loše navike pojedinaca tako i na socioekonomsku problematiku razmjera moći i utjecaja farmaceutske industrije na psihosomatski razvoj ljudi.

Umjetnička instalacija Trenutci (Fani Vidović) sastavljena je od četiri tisuće minijaturnih fotografija u boji izloženih na hrpi. Svaka od fotografija bilježi po fragment svakodnevnog života autorice i dvadeset drugih osoba, stvarajući vizualnu masu koja suočava promatrača s nemogućnošću sagledavanja djela u njegovoj cijelosti. Ova akumulacija kritizira prije svega sveopću preopterećenost informacijama u okviru kulture obilježene kapitalističkim konzumerizmom. Naglašena je pritom fragmentiranost i svakodnevice i pojedinca. Dopuštajući interakciju s fotografijama, autorica omogućuje promatraču da odabere i stvara vlastite scenarije tuđeg života, ali i da zastane pred činjenicom da promatra neponovljive tragove vremena kako bi promislio i o vlastitoj egzistenciji.

Katarina Botica, Nora Gabrić, Đana Lončar, Zvonimir Lukas i Kristina Tokić diplomirali su u klasi red. prof. (T) Viktora Popovića. Sunčana Barbarić, Marina Mužinić, Paula Šaravanja i Fani Vidović diplomirale su u klasi izv. prof. Vedrana Perkova. Teorijska mentorica na diplomskim radovima svih navedenih umjetnika je izv. prof. dr. sc. Blaženka Perica. Djela na izložbi dio su diplomskih radova obranjenih na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu 2024. godine.