Piše: Valentina Jurin „Publika je došla s vrlo formiranom idejom kako Carmen treba izgledati i kako se mora ponašati. Na scenu pak nastupa, na iznenađenje publike, divlja i temperamentna „nestereotipna" ciganka plave kose koja se već pri prvim minutama opere na vrlo hrabar i izravan način obraća publici kroz habaneru te na vrlo energičan način poručuje kako nitko ne može ostati ravnodušan na njezinu provokativnu ljepotu.“ Dana 16. veljače 2016. na kazališnim daskama splitskog HNK održana je jedna od najizvođenijih opera u povijesti svjetskih opernih kuća, „Carmen“, francuskog skladatelja Georgesa Bizeta. Split, kao mediteranska sredina idealan je za uprizorenje opere u 4 čina. Pod ravnanjem maestra Marca Boemija, talijanskog dirigenta i pijanista, u režiji Dore Ruždjak Podolski i u suradnji s Narodnim pozorištem Sarajevo miljenici „Carmen“ imali su mogućnost uživati u svjetski priznatoj operi. Za libreto su zaslužni iskusni umjetnici Henri Meilhac i Ludovic Halevy nastao prema istoimenoj pripovijetki Prospera Merimeea. Operna prvakinja splitske Opere, mezzosopranistica Terezija Kusanović dočarala je glavnu ulogu, Carmen. Don Josea pjevao je Vladimir Garić, dok je za ulogu toreadora Escamilla bio zaslužan Ivica Čikeš. U temperamentnoj operi uz soliste sudjelovao je također zbor HNK, vođen zborovođom Anom Šabašov i orkestar HNK Split, kao i dječji zbor glazbene škole „Josip Hatze“, pod vodstvom zborovođe Ivane Šutić. Opera „Carmen“  je do svoje prve izvedbe doživjela pregršt osuđivanja i unapijed donešenih zaključaka. Danas trijumfalna opera premijerno je izvedena 3. III 1875. Već pri prvoj izvedbi opera je doživjela golemi neuspjeh, kako od strane kritike tako i od publike koja je naime imala želju na pozornici gledati likove s koijma se može poistovjetiti. Usprkos svemu, opera s vremenom doživljava ogroman uspjeh. Hrvatsku premijeru doživjela je Carmen još davne 1893. u zagrebačkom HNK, dok je Split svoju prvu cjelovitu verziju dočekao 1894. Pun teatar splitskog HNK uz pljesak te velike simpatije publike dočekao je ovaj ritam španjolskog folklora, prekrasnu Bizetovu glazbu. Sadržaj opere, čija je radnja smještena u Sevilli u Španjolskoj priča o lijepoj, drskoj, strastvenoj ciganki prevrtljive naravi Carmen koja zavodi dočasnika Josea te ga napusti zbog imućnog toreadora Escamilla. Carmen, čiji je lik interpretirala već spomenuta mezzosopranistica Terezija Kusanović, svojim raskošnim glasom i scenskim nastupom prenijela je splitskoj publici drsku, vrlo strastvenu, zanosnu, senzualnu Carmen, izvanrednih manipulatorskih moći koja ima samo jedan cilj – pronaći ljubavnika koji će je bezuvjetno ljubiti i voljeti. Glavna heroina Carmen, koju vodi parola „cilj opravdava sredstvo“ ciganka je iz društva kriminalaca te je heroina splitske opere Terezija ostavila uvjerljiv dojam komunikacije s ostalim kolegama na sceni. S obzirom da je sama opera postavljena na tradicionalan način, publika je došla s vrlo formiranom idejom kako Carmen treba izgledati i kako se mora ponašati. Na scenu pak nastupa, na iznenađenje publike, divlja i temperamentna „nestereotipna" ciganka plave kose koja se već pri prvim minutama opere na vrlo hrabar i izravan način obraća publici kroz habaneru te na vrlo energičan način poručuje kako nitko ne može ostati ravnodušan na njezinu provokativnu ljepotu. Moram primjetiti da je za ovu ulogu potrebna i izvrsna fizička kondicija s obzirom da Carmen neprestano pleše, sklače, divlja i luduje, što je ova „nemoralna“ ciganka kroz eksplozivnu i živu ulogu čiji je izbor sloboda vrlo fluidno i prpošno odradila. Ta ista Carmen, u potrazi za slobodom pronalazi ljubav i svjesno odlazi u smrt. Bizet kroz ovu ulogu prikazuje iskrenu ženu koja se usuđuje biti ono što zaista jest te smatram kako je publika mogla doslovno osjetiti što ona osjeća, tu stalnu igru „toplo-hladne žderačice“ muškaraca, u današnjem slučaju kroz Tereziju Kusanović. Francuski izgovor i naglasci, ulozi daju dodatno poseban i neodoljiv šarm. Don Jose, usporedbe radi, kao i Carmen za cilj ima pronaći neku koja bi ga bezuvjetno ljubila i volila. I pronalazi je, romantični ubojica koji luđački voli Carmen utjelovio je Garić, tenor koji je scenski bio poprilično neizražajan, dok je vokalno i muzički sigurno iznio ulogu. Istinska želja za ljubavlju dovodi ga do posezanja za nožem koji u završnim minutama zabija u srce žene koju voli. Sušta suprotnost Carmen je pak Micaela, lik koji je utjelovila sopranistica Božena Svalina, kroz vrlo diskretan nastup, kako i priliči samoj ulozi. Početna nezainteresiranost vojnika Josea dovodi zaljubljenu Carmen u zagrljaj Escamilla, samosvjesnog, uvaženog toreadora kroz kojeg se glavna protagonistica planira uzdići na društvenoj ljestvici, u nadi da će je to dovesti ka većoj slobodi. Ivica Čikeš, sa svojim sigurnim nastupom, kako scenski, tako i vokalno potvrdio je status nacionalnog prvaka opere. Već samim držanjem prikazao je kontrastan lik naspram mladog vojnika Josea. Zbor opere pod vodstvom zborovođe Ane Šabašov nije bio na razini s obzirom na ostatak „ekipe“. Sama opera obiluje brzim tempima gdje se zbor nije iskazao, pasivno zatezajući i usporavajući. S manjim uspjehom obavili su povjeren zadatak za razliku od orkestra koji je pružio potporu pjevačima kroz angažirano i muzikalno sviranje. U samostalnim nastupima iskazali su svoj potencijal, koji upornim vježbanjem mogu dovesti na još zavidniju razinu. Dječji zbor nikoga nije ostavio ravnodušnim, kroz djetinju spontanost i vidno uzbuđenje koje se zrcalilo kroz njihove oči odradili su posao vrlo aktivno i „odraslo“ kroz vokalni i scenski izričaj. Svakako mi je bilo drago vidjeti mlade ljude koji „tešu“ svoju talentiranost putem ovako složenog oblika umjetnosti, opere, vodeći se uputama svoje zborovođe, Ivane Šutić. Uspješnost predstave ostvarena je pod redateljskom palicom Dore Ruždjak Podolski, što i ne čudi s obzirom da je do sad režirala šezdesetak dramskih, opernih i operetnih naslova. Maestro Marco Boemi jasnim pokretima vodio je orkestar kroz cijelu operu, čime je amaterima u glazbi koju su sjedili u publici predstavio dirigiranje kao vrlo jednostavan „sport“, fluidno poput proljetnog leptirića. Pozitivan rezultat na kraju je i ostvaren. Scena koju je postavio Josip Lovrenović je bila poprilično škrta, nenametljiva, ali je zorno prikazala ondašnje doba i prilike. Oblikovatelji svjetla Zoran Mihanović i Branimir Bokan obogatili i upotpunili su scenske nedostatke. Kostimografkinje Vanja Popović i Sonja Obradović kroz šarene suknjice s volanima na kreativan način prenile su ugođaj španjolskog ljetnog vrućeg dana. Ova mediteranska, dramatična i strastvena opera popraćena je gromoglasnim pljeskom. Bizetova glazba dojmljiva je i rijetki mogu ostati imuni na nju. „Carmen“ je vrlo melodična i cijela priča obiluje emocijama, strašću, čežnjom, ljubomorom, željom, opsesijom, posesivnošću i patnjom te odražava osobna stanja likova te međuljudske odnose karaktera. U današnjem svijetu moralnih predrasuda, u svijetu tame i svjetla kazališna umjetnost pronalazi put do srca publike. Ili pak  publika pronalazi umjetnost? Odgovor na pitanje ostavljam otvorenim u nadi da će ljubitelja opere s vremenom biti još više!