Oratorijsko uprizorenje Ive Nižića Piše: Nives Bijuković „Uz dirigenta koji je duša ovog oratorija, izvođači su uspjeli interpretacijom i duhovnim dodirima otkriti dušu pjesme i tako dotaknuti i mene i sve one s kojima sam razgovarala o njihovoj izvedbi. Cijeli oratorij odiše glagoljaškim melosom, gregorijanikom i klapskim pjevanjem.“   Dana 13. ožujka 2016. godine u crkvi Gospe od Zdravlja u 20 sati u okviru. Dana kršćanske kulture u Splitu održan je pasionski oratorij Zadnja postaja koji je napisao i skladao Ivo Nižić. Oratorij Zadnja postaja je glazbeno-scensko djelo napisano za soliste i zbor a cappella te glumce. Oratorij je režirala dramska umjetnica Milena Dundov. Scenografiju je uredio Robert Košta, a za svjetlo se pobrinuo Ivo Nižić mlađi. Oratorij su izveli Mješoviti pjevački zbor Condura Croatica iz Zadra, članovi zbora Sv. Ceclije župe Preko, mali dječji zbor i folklorna udruga Luzor također iz Preka. Tekst su interpretirali Josip Batistić, Martina Pedišić i Jakov Kačan. Solisti su bili Mateo Marnika, Jelena Rušev Mogilevskij i Marija Buturić. Oratorijem je ravnao Ivo Nižić. Prema Ivi Nižiću koji je napisao tekst ovog oratorija, drama ovog pasionskog oratorija odvija se na „otoku koji je svojom veličinom, obilježjem, brdima i crkvama sličan otoku Patmosu na kojemu je pisana Apokalipsa“. Križ Kristov koji dominira na sceni je djelo Roberta Košte. Na križu se nalaze refelji sedam crkava otoka Preka i to crkva Gospe od sniga, Sv. Lovrinca, Gospe Luzarice, Sv. Petra, Sv. Fume, Sv. Lovre pod Velin brigun i Vele Gospe. Sedam crkava označava sedam smrti, sedam otočana. U oratoriju autor donosi priču o smrti jednog oca, dva brata, dvije sestre, o mučeničkoj smrti redovnika glagoljaša i mladog bogoslova, o smrti žena lavandiera i na kraju o smrti našega Isusa Krista. Kristov križ očituje spasenjsku moć Boga koji se daruje da ponovno pridigne čovjeka i donese mu spasenje. Prema autoru oratorija „preobrazba otočana događa se kad na pučini ugledaju svjetlo koje izgara pred Tajnom Svetišta i otkriju duhovna prostranstva, biblijske i starinske staze svojih praotaca.“ Bog koji je potopio faraona u more Crveno i tako oslobodio Izraelce iz ropstva, oslobađa čovjeka kada u Noći Prijelaza svojom smrću dotakne Kristovu smrt. U oratoriju autor govori o prelasku otočana iz svoje pustinje, iz svoje Golgote k svojem uskrnuću u Uskrslome. U cijelom oratoriju se izmjenjuju pjevači i naratori koji pripovijedaju sadržaj oratorija te glumci. U oratoriju me se posebno dojmila scena u kojoj na križu kuca ura, dok zbor pjeva izbavi nas Gospodine od smrti vične, u dan onaj strašni izbavi mene, kada dođeš suditi svijetu... Skladatelj upotrebljava ostinato na riječi čačo moj, kojim postiže bezdan, agoniju i potresnu žalost otočana, plač, jecaj, tugu majke i djece za poginulim ocem kojega više neće vidjeti. Zbor kao u muci, ima ulogu naroda i naratora. U oratoriju se izmjenjuje pjevanje i govor zbora. Naratori Isusovu muku posadašnjuju u vremenu o kojem govori oratorij. Krist je umro na Veloj Gori, našoj Golgoti. Predivno je bilo čuti muški zbor kako pjeva na klapski način didovu molbenicu, odnosno Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe uz dodani novi tekst koja je molitva didova. U hvalospjevu  Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela... se izmjenjuju višeglasno jednoglasje i višeglasje. Ovaj hvalospjev je pohvala vazmenoj noći i uskrsnoj svijeći. Dok zbor pjeva, narod na sceni pred križem uzdiže ruke prema Kristovu križu. Završni zbor na kraju pjeva u kontrastu p-f Zapivajte Gospodinu jer se slavom proslavio. Amen! Amen! Aleluja! Otočani veličaju Boga koji ih je izveo iz njihove pustinje i proveo iz preko njihova Crvena mora. Čovjek koji iskreno Bogu zahvaljuje za njegovu dobrotu i čudesa koja mu učini, što drugo može nego pjevati Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova! Oratorij je trajao oko sat vremena. Zbor i solisti su bili izvrsni, čisti, izjednačena registra kako u dubljim tako i u visokim tonovima. Fraziranje je bilo cjelovito, na dahu. Uz dirigenta koji je duša ovog oratorija, izvođači su uspjeli interpretacijom i duhovnim dodirima otkriti dušu pjesme i tako dotaknuti i mene i sve one s kojima sam nakon izvedbe razgovarala o njihovoj izvedbi. Cijeli oratorij odiše glagoljaškim melosom, gregorijanikom i klapskim pjevanjem. Izmjenjuju se solisti sa zborom koji se u nekim djelovima oratorija dijeli na dva zbora te muški i ženski zbor. Izmjenjuju se jednoglasje i višeglasje. Zborovi pjevaju jednoglasno i to antifonalno parafrazirajući gregorijanske napjeve poznatih sprovodnih, korizmenih i uskrsnih pjesama. Svaka dionica je sigurna te pjevači ostvaruju puni akordički, vertikalni sklop. Izmjenjuju se konsonantni intervali i sekunde, septime i često djelovi pjesmama završavaju u kvintama bez terce. Glagoljaško pjevanje je pjevanje puno melodije. Bogato je ritmom. Dramaturgija oratorija je određena i vođena tekstom. Glazba je lišena površne i izvanjske dopadljivosti. Glazba tumači tekst sa snažnim dramatičnim porukama u kojima se provlači nit emotivnosti i liričnosti te bezvremenske i vječne, duboke i bolne potresenosti. Duhovno u glazbi je povezano s duhovnim u skladatelju. Njegova veličina je što je u ovom vremenu odgovorio na zahtjeve vremena ne odričući se materinjske glazbe i starih glagoljaških napjeva. Crkva Gospe od Zdravlja je tu večer bila čitava ispunjena publikom. Predivno je bilo čuti pjevače i naratore kao i glumce koji su interpretirali bol, vapaje, čežnju za Bogom koji nam je po svom Sinu Raspetom na Križu dao novi život. Na kraju izvedbe oratorija, publika je zaista dugim pljeskom nagradila Ivu Nižića i sve izvođače. Zaista je bilo lijepo za oči, uši i dušu. Zahvaljujem se organizatorima manifestacije Dani kršćanske kulture što je gradu Splitu omogućila da u sveto vrijeme korizme može poslušati ovo glazbeno-scensko djelo puno pathosa i suživljavanja s patnjom otočana i Raspetog na križu.