Piše: Marija Alapić „Prva misao koja mi se u tim trenucima u glavi formira doista je Lana Kos. Od prve do zadnje note, kao i pokreta, svojim koloraturnim sopranom u ulozi Elvire uspjela me uvjeriti u sve što je iznijela!“ Sasvim slučajno zatekla sam se upravo osmog ožujka u centru Splita te u par minuta ostvarila dogovor o odlasku na izvedbu Ernanija u HNK-u. I kakav je to poklon za Dan žena bio! Potpuni užitak u ljepoti ambijenta, emocijama te umijeću muziciranja. Pošto nisam često u prilici pohađati operne izvedbe, taj moj spontani Ernani na mene je ostavio veliki dojam te ga se često sjetim i sada, mjesecima poslije. Prva misao koja mi se u tim trenucima u glavi formira doista je Lana Kos. Od prve do zadnje note, kao i pokreta, svojim koloraturnim sopranom u ulozi Elvire uspjela me uvjeriti u sve što je iznijela! Dinamički je nevjerojatno iznijansirana u svakom registru, u duetima se savršeno stapa sa drugim glasom. U njenom pak glasu niti u jednom trenutku ne čuje se naprezanje: vladanje svojim instrumentom dovela je do uistinu zavidne razine. Da ne bi ispalo da se Ernani svodi samo na Lanu Kos, vratit ću se na početak priče. Dakle, 8. ožujka, 19.30h bilo je vrijeme predviđeno za početak izvedbe. Sjedila sam na fantastičnom mjestu u loži točno nasuprot pozornice, odkale sam imala savršenu zvučnu i vizualnu sliku. Kapacitet HNK-a bio je otprilike popunjen dvije trećine, pretpostavljam da je tomu razlog jer ovo nije bila premijera (premijera je bila tri dana ranije). Scena je izgledala vrlo mistično i jednostavno: zamračeno, sa samo jednom upaljenom svijećom na stolici na rubu pozornice. Trenutak početka izvedbe obilježio je vrlo efektan izlazak muškog zbora na scenu. Orkestar je počeo svirati izuzetno ujednačeno, dok je zbor u odnosu na njih bio tih, a i dosta su kaskali za orkestrom u tempu. Nažalost, oscilacije u tempu kod zbora pokazale su se problemom kroz cijelu operu, uz na momente doista prejaki vibrato te isticanje pojedinaca i njihovih boja glasova (prvenstveno se odnosi na tenore). Ove situacije bi se morale riješiti angažmanom mladih ljudi koji bi sigurno osvježili postojeće stanje. Ipak, ovo se odnosi isključivo na muški zbor jer čim su im se pridružile i ženske članice, zvuk je homogeniji te ih je bio užitak slušati, osobito u dramatskim trenucima finala drugog i trećeg čina. Vrlo je važno također reći da je zbor na sceni tijekom cijele izvedbe vrlo discipliniran, što je svakako pohvalno. Napokon, pojavio se i Ernani, i to utjelovljen u liku tenora Roberta Iuliana. Sa izuzetno ugodnom bojom glasa te fantastičnom razgovjetnošću u iznošenju teksta, smatram da je odradio vrhunski posao. Posebno su me se dojmile njegova arija iz drugog čina, gdje je briljirao u visinama u piano dinamici, zatim sretni duet sa Elvirom također iz drugog čina, te na kraju trećeg čina dramatična emotivnost dok je na samrti i pjeva u ležećem položaju. Za razliku od njega, uloga kralja don Carla u izvedbi baritona Ventseslava Anastasova nije ostavila dojam na razini gore navedenih dvaju glavnih uloga. Počeo je slabo i neuvjerljivo te sa prevelikim zavlačenjem tempa. U duetu sa Elvirom iz prvog čina ona ga značajno nadvisuje umijećem, a u trećem činu, kad treba iznijeti vrhunac dosadašnje radnje, blijed je i jednoličan. Srećom, za uspostavu balansa tu je lik dona Silve, kojeg je maestralno utjelovio nacionalni operni prvak, bas Ivica Čikeš. Njegova pak sugestivnost, masivnost u boji glasa, uvjerljivost, dinamička raznolikost i razgovjetnost teksta potpuno su razoružavajući. Čim je krenuo pjevati svoju prvu ariju u prvom činu, publiku je potpuno zaokupio te je dobio spontani aplauz i povike „Bravo!“. Općenito su tijekom izvedbe u publici tijekom prvog čina česti bili spontani aplauzi i ushićeni povici. Međutim, u drugom činu to je izostalo, kao i u trećem činu. Pretpostavljam da je tomu razlog lagana razvodnjenost radnje, pogotovo u trećem činu, kada silni ljubavni zapleti počinju sličiti sapunici. Ipak, Verdi nije bez razloga majstor svog zanata, pa je kraj svakog čina izuzetno napet i nabijen emocijama te publiku nikako ne može ostaviti ravnodušnom. Orkestar pod dirigentskom palicom Ive Lipanovića valja posebno pohvaliti jer su doista pokazali veliku uigranost te savršenu usklađenost sa solistima. Početak trećeg čina sa puhačima u naslovnoj ulozi bio je na vrhunskoj razini, potpuno točan u intonaciji, što nije lako postići. Solo na violončelu koji je uslijedio posebno je bio lijep, kao i solo na harfi nešto kasnije. Gašenjem svijeće s početka priče, završila je i opera, i to nakon sveukupno tri sata (sa uračunatim pauzama). Predstavljanje solista proteklo je očekivano: najviše su povika oduševljenja dobili Lana Kos i Ivica Čikeš, a odmah iza njih Roberto Iuliano. Kazalište se brzo ispraznilo, ali zato su se srca svakog gledatelja i slušatelja, vjerujem, napunila užitkom i srećom.