Izložba Progres 4, druga je samostalna izložba autorice Nine Dajak u 2015. godini. Na ovoj izložbi slikarica se predstavlja s dva ciklusa nastala pod mentorstvom, prof. Gorkog Žuvele: aluminijima iz serije Tijelo sjene i radovima iz ciklusa Prostor između slova. Tijelo sjena radni je naziv kojim je slikarica započela svoju manipulaciju aluminijem, izrazito vizualnim materijalom koji stvara odsjaje i sjenu koja se odražava na samoj plohi. Budući da je ovaj medij po prirodi hladan i ne privlači svojom toplinom klasične emocije te nije ilustrativan, što pogoduje ekspresiji autoricinog nagona za nijekanjem vlastitog rukopisa i autorskog pečata. U svojoj shemi autorica krivi aluminij kako bi ispunila inicijalnu zadaću i pojačala sjenu. Na podlogu aplicira dvije različite materije, u prvom slučaju nanosi crnu boju koju obrađuje ručni valjak, a u drugom na aluminijskoj podlozi desettonski građevinski stroj gravira asfalt. U oba slučaja mehanizmi imaju ključnu ulogu u procesu artikulacije, a slikarica minimalno sudjeluje u procesu; ona prije svega bira pozadinu i sredstvo impregnacije, ali sam slikarski čin, nepredvidljiv i autonoman, izvode valjci. Položivši boju tj. asfalt na podlogu Dajak priprema valjak, ne znajući kakav ju rezultat postupka čeka. Ovaj princip umnogome je drukčiji od slikanja kistom: ovdje se, naime, ne mogu prikriti slojevi, linije ili pogreške. Impregnirajući aluminij u ovoj igri „kontrolirane slučajnosti“ valjci konstruiraju objekt u kojem nestaje autoricin identitet i koji formira čisti prikaz. Na taj način Dajak potencira brisanje i poništavanje autorskog potpisa i uloge slikara u stvaranju ovoga ciklusa. Nadalje, Prostor između slova autorica teoretski modificira u Prostor između redova koji rezultira radom: dvanaest-metarskom frazom koja dominira horizontalnom osi Muzeja grada Splita. Prvi rad perpetuira prostor između redova u tekstu izrezan oko rečenice: Ars longa, vita brevis, koja je jedan od rijetkih personalnih elemenata u ciklusu. Ovim ciklusom, kako Prostor između slova, slikarica problematizira pojam prostora među slovima koji čitatelj s obzirom na njegov horror vacui i fokus na tekst ne doživljava ni u najmanjoj mjeri. Štoviše, autorica prostoru daje primat, pokazujući oblike koje on stvara, naglašavajući njegovu neizostavnost u susretu s tekstom. Prostor je taj koji stvara i omogućava kompoziciju, kao što ispunjava preduvjete za formaciju određenog konteksta. On je dosta čist, formalan, bez rukopisa, „geometrijski“ donekle, zbog čega ga neupućeni gledatelj može percipirati kao apstrakciju. Iako nezainteresiranom oku nevidljiv i mi ga pored prvih znakova alfabeta ne prepoznajemo, on postoji. Nema značenja, ali stvara oblik i bez njega tekst ne funkcionira. Autorica iskorištava taj prostor jer ga vizualizira izravno, izolira ga i čini ga vidljivim i tako istražuje temu, zadatak i materijal. Da je umjesto aluminija drvo ili istaklo, rad bi bio potpuno drukčiji i značio bi nešto drugo; imao bi drugi smisao. Nina Dajak - Pozivnica