Piše: Filip Klauček  „Filjak je jednostavno briljirala - dinamički, tehnički i muzički. Svirala je kao da je rođena s klavirom... Svaka nota bila joj je na svome mjestu.“ U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, 2. travnja 2016. održan je koncert pod nazivom „Slike s izložbe“ u izvedbi orkestra Opere HNK Split, pod ravnjanjem maestra Ive Lipanovića. Koncert je otvorila jedna od naših najdarovitijih glazbenica mlađe generacije, pijanistica Martina Filjak, izvevši Klavirski koncert br. 2 u c-molu, op. 18 Sergeja Rahmanjinova. Orkestar je za ovu izvedbu imao ukupno 7 proba, od kojih samo 2 probe s pijanisticom. Međutim to nije predstavljalo nikakav problem da izvedba prođe daleko bolje od očekivanog. Zbog čega to kažem? Na probama, naročito dvije generalne probe koje je orkestar imao na dan uoči koncerta (1. travnja), nije sve teklo sjajno. Problemi kod puhačke sekcije, zatim usklađenost klavira i orkestra - teško je sve to postići sa samo dvije probe. Ipak je Rahmanjinov poznat po izrazito zahtjevnim orkestralnim dionicama, pasažama i za solistu i za orkestar. Kao što sam prethodno naveo da je riječ o zahtjevnoj partituri, naš orkestar smo morali pojačati dodatnim instrumentima. Ova je izvedba za mene bila itekako zahtjevna, kao i za moje kolege. Naročito sam se veselio što ću zasvirati na pozornici jer nemamo često simfonijske koncerte. Pozornica je bila ograđena sa tzv. „školjkom“ kako zvuk nebi išao u visinu pozornice, već u gledalište. U prvom smo dijelu koncerta izveli Rahmanjinov Klavirski koncert u c-molu uz solisticu Martinu Filjak. Prethodni dan na probi smo bili u drugoj prostoriji sa lošim klavirom, odnosno pianinom. M. Filjak je iz tog pianina izvukla nevjerojatan zvuk. Filjak je jednostavno briljirala - dinamički, tehnički i muzički. Svirala je kao da je rođena s klavirom, tako da je opravdala sve što su novine i mediji pisali o njoj nekoliko dana prije koncerta. Svaka nota bila joj je na svome mjestu. Gradaciju prvog stavka izvela je toliko dinamički različito da sam se iskreno iznenadio što sve klavir može, dok za Orkestar također mogu reći samo pohvale jer smo svirali najbolje do sada. Nakon završetka klavirskog koncerta, Filjak je dobila velike ovacije, pa je pubiku počastila s još dvije dodatne skladbe. Prvo je svirala Schumannov Intermezzo. Nije mi se svidio jer je monoton, dok mi je druga skladba bila predivna, naročito kada sam vidio da ju je svirala samo lijevom rukom. Da sam žmirio, to ne bih ni primjetio. Radilo se o Skrjabinovom Preludiju op. 9 za lijevu ruku. Nakon velikog pljeska, slijedila je pauza, nakon koje smo krenuli s glavnim dijelom, a to su bile Slike s izložbe koje je napisao M. Mussorgski, a orkestrirao Maurice Ravel. Slike s izložbe sastoje se od 10 slika koje su odijeljene s Promenadom, točnije temom kojom počinje sama skladba. Svaka slika je posebna na svoj način, te opisuje kako je Musorgski doživio svaku sliku. Skladba započinje poznatim solom trube, nakon kojeg se uključuje cijeli orkestar. Ono što Ravel voli i što je ovdje specifično svakako su puhači. Bez puhača ovo djelo ne bi imalo smisla. Nakon Promenade slijedi prva slika Gnom, u prijevodu Patuljak - mitsko biće, pa ga ta slika na taj način opisuje. Zastrašujuće, s izmjenama brzih i polaganih dijelova i upotrebom teških disonantnih akorada. Ovdje se prvi put javljaju udaraljke sa iznimno zahtjevnim upadima. Ravel se igrao sa zvukovima, pa je interesantno zamisliti kako cijelo djelo zvuči samo na klaviru, za koji je u originalu i napisano. Glazba pete slike Ballet des Poussins dans leurs Coques, nama poznatija pod nazivom Pilići, posebno dočarava sliku o kojoj i govori. Ovdje nisam svirao normalne činele, već male, koje se koriste samo kao efekt. Nekoliko slika kasnije dolazimo do Katakombi gdje glazba zvuči jezivo. Pod tim jezivo ne mislim loše, već fantastično. Harmonija koju Ravel u ovoj slici koristi toliko je moćna da je svima jasno o kakvoj slici se radi. Meni je jedna od posebno dragih slika IX., La Cabane sur des Pattes de Poules jer ovdje udaraljke dominiraju. U zraku je bilo veliko iščekivanje jer glazba slušatelja navodi kao da dolazi do vrhunca cijelog djela, no do pravog vrhunca dolazi u slici X. La Grande porte de Kiew gdje svi instrumenti dominiraju. Ova slika zvukovno zapravo nije ništa posebno, ali kada dođu zvona, gdje 26 taktova ponavljam ton es, dešava se nešto posebno - zvona ponavljaju isti ton dok orkestar na tom ležećem tonu gradi harmoniju u pratnji sa tam-tamom, gran cassom i činelama. Ovdje sam svirao prava orkestralna zvona, dok je Ravel zamislio da se taj ton es svira na crkvenom zvonu koja su prirodno štimana na tonu es¹. Pred sami kraj mijenja se mjera s 4/4 u 3/2. Nakon toga vraća se na 4/4 mjeru, što u glazbi rezultira odnosom pitanje i odgovor. Orkestar dvije dobe drži harmoniju, zvona i tam-tam odgovaraju, i tako sve do kraja. Tih posljednjih 21 taktova je bilo nešto posebno jer sam se ježio od početka do kraja. U tom momentu, kao efekt, upalila su se svijetla u publici, dok je orkestar svirao jaki fortissimo, a udaraljke su odgovarale u još većem fortissimu. Zvona sam svirao u oktavama sa dva čekića, kako bi se bolje čulo, jer su maestru Lipanoviću najvažniju funkciju imala upravo zvona kao odgovor na cijeli orkestar. Ježio sam se cijelo vrijeme od toliko dobre glazbe i žao mi je da to traje samo 21 takt. To je osjećaj potpune ekstaze, jer te glazba nosi i ispunjava, a ti je samo slušaš. Ovaj koncert zasigurno će mi ostati u lijepom sjećanju jer kada se sve uzme u obzir, probe (uključujući i generalne), orkestar je najviše i najbolje svirao na glavnoj izvedbi. To je za svaku pohvalu, jednako kao i da je maestro napamet dirigirao Slike s izložbe. Martina Filjak trenutno je najbolja pijanistica koju sam imao prilike čuti uživo, a ponosan sam na činjenicu što sam imao priliku zajedno s njom muzicirati.