Jučer, 5. travnja 2012., i prije službene obavijesti, dizajnerskom scenom raširila se vijest da je u 61. godini iznenada preminuo naš kolega, dizajner, umjetnik i aktivist, redoviti profesor Tomislav Lerotić. Umro je na radnom mjestu ali svi koji su čak i površno poznavali Lerotića brzo bi shvatili da nikad nije strogo dijelio svoj privatni život i posao ili javni angažman, da mu je, kao i svim velikim dizajnerima i umjetnicima, njegov posao bio i hobi, da je svoju strast pretočio u profesiju. Tako da je, kojim slučajem sudbina htjela drugačije, pa da je umro, na primjer, za vrijeme svoje uobičajene šetnje Firulama, mogli bismo s podjednakim pravom reći da je umro na poslu. Privatno blag i nenametljiv, u stvarima koje je smatrao bitnim bio je odlučan. Stalno je promatrao i uočavao društvene probleme koji su ponekad naizgled tako sitni ili tako krupni da većina nas prolazi pored njih i ne osvrćući se, u samoskrivljenoj nemoći uvjereni da je "to tako" i da se "tu ništa ne može promijeniti". Upravo na takav odnos Tomislav Lerotić nije pristajao. Rođen je 1951. godine u Splitu. Nakon brodograđevne škole i rada u brodogradilištu, školovao se na Fachhochschule für Gestaltung u Kielu, u Njemačkoj, gdje je radio i kao predavač na odsjeku slobodnu grafiku. Još za vrijeme studiranja zainteresirao se za interdisciplinarne teme povezane s ekologijom, gospodarenjem otpadom i obnovljivim izvorima energije, prvenstveno korištenjem solarne energije. U svom radu često je realizirao samoinicirane projekte koji su na različite načine povezivali dizajn, umjetnost, socijalne teme te zaštitu okoliša i korištenje obnovljivih izvora energije. Dizajn je shvaćao kao izrazito društveno vidljivu i odgovornu djelatnost. Iako je generacije studenata podučavao različitim aspektima dizajna, od kreativnog crtanja i ilustracije do koncipiranja složenih interdisciplinarnih projekata, često se u profesionalnom djelovanju i sam suočavao s mišljenjem koje u njegovom radu nije prepoznavalo upravo dizajnerski aspekt, koji se isuviše često svodi isključivo na pitanje forme, estetizacije predmeta i poticanje na kupovinu. Mada je uporno ispravljao česte navode da je bio jedan od osnivača odsjeka Dizajna vizualnih komunikacija na UMAS-u, i zasluge prepuštao svojim kolegama, upravo je njegov angažman, kao nastavnika, pročelnika i javne ličnosti bitno oblikovao duh koji i u svakodnevnoj komunikaciji i shvaćanju smisla i uloge dizajna vlada na odsjeku. Iako je između ostalih držao i kolegij s tim naslovom, koncepciju “održivog dizajna” nije shvaćao kao neki posebni segment ili žanr, već kao temeljnu odrednicu svake dizajnerske aktivnosti. Uloga dizajna nije samo zadovoljavanje fizičkih, kognitivnih ili praktičnih potreba pojedinaca, već i širih društvenih, emocionalnih i kulturoloških potreba, koje onda omogućuju bolji i zadovoljniji život pojedinca i zajednice. Upravo taj bolji, zdraviji i zadovoljniji život bio je uvijek primarni cilj njegovih aktivnosti. Od 1997. kada dolazi na tada novopokrenuti odsjek Umjetničke akademije u Splitu, gdje je niz godina obavljao i dužnost pročelnika, takvo shvaćanje društvene uloge i odgovornosti dizajna promovira među kolegama i studentima. Potiče ih na promišljanje svih vrsta društvenih problema i osobni angažman u kojem će svoja stručna znanja na široko shvaćenom području dizajna (od vizualnih komunikacija preko novih medija do dizajna interakcija) upotrijebiti u uočavanju, analizi i inicijativi za rješavanje problema ili barem osvještavanju šire javnosti o postojanju problema i mogućnostima rješenja. Uz utjecaj na razvoj programa prediplomskog i zatim diplomskog studija dizajna bitno je utjecao i na unapređenje samog Odsjeka, u sadržajnom, institucionalnom ali i u važnom kadrovskom smislu, ne samo izborom suradnika nego i često iscrpljujućom i dugotrajnom borbom za otvaranje novih radnih mjesta. U tim naporima za institucionalni razvoj dizajna u akademskom svijetu vrijedi istaknuti da je od 2006. bio jedan od inicijatora nove kategorizacije Dizajna kao Polja unutar novog prijedloga znanstvenih područja, Polja i Grana. Lerotić je 2011. izabran u zvanje redovitog profesora, u hrvatskoj akademskoj zajednici prvi u području dizajna vizualnih komunikacija. Bio je angažiran na mnogim projektima zaštite okoliša i edukacije građana, među kojima možemo posebno istaknuti projekte Eko otok Krk i Savjetovalište za E-brojeve s knjižicom i kampanjom Što se krije iza E-brojeva. Za svoj rad Tomislav Lerotić dobio je niz domaćih i međunarodnih priznanja, između ostalih i na izložbama HDD-a 2006. i 2008. godine. Jedna od njegovih brojnih (možemo reći i kontinuiranih) tema je bila i problem gospodarenja otpadom. Profesionalnim radom i aktivističkim inicijativama zalagao se protiv spalionica smeća a za odvojeno prikupljanje otpada, jasno označavanje proizvoda koji mogu biti štetni za zdravlje ili okoliš kao i opasnog otpada, poput azbesta i ambalaže motornih ulja, te poticanje građana i lokalnih zajednica na odgovorno gospodarenje otpadom. Tako se kontinuirano zalagao i za prikladno označavanje novina i drugih tiskanih materijala te ambalaže kako bi se građanima olakšalo odvojeno prikupljanje otpada i time potaknulo njegovo recikliranje. Kutiju za odvojeno prikupljanje starog papira samoinicijativno je oblikovao 2001. godine kao dio koncepcije i incijative za rješenje procesa prikupljanja starog papira. Taj sustav prikupljanja papira za recikliranje danas se koristi u nekoliko gradova a trebalo bi ga proširiti na čitavu Hrvatsku, što je i bila Lerotićeva želja i vizija. Posljednjih godina intenzivno se bavio ukazivanjem na probleme onečišćenja koje izazivaju peći cementne industrije (primjer Cemexa u Splitu) i posebno se suprotstavljao najavama o njihovom korištenju za spaljivanje otpada. Uz svoj pedagoški rad te niz realiziranih dizajnerskih, aktivističkih i umjetničkih radova, objavio je i veliki broj stručnih radova iz područja ekologije i održivog razvoja. Kao dugogodišnji aktivist bio je član i suradnik mnogih udruga za zaštitu okoliša i održivi razvoj, savjeta za ekologiju grada Splita te član uredničkog kolegija časopisa Solarna tehnologija, Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju. Svoja promišljanja o budućnosti i potrebama Akademije povezao je s interesom za održivu gradnju i obnovljive izvore energije kao jedan od pokretača inicijative Nova_akademija 2008. godine. Temeljena na principima dizajna usmjerenog korisnicima i participativnog dizajna tj. onih koji stavljaju korisnike u središte razvojnog procesa, inicijativa je pozvala studente da analiziraju mogućnosti i osmisle prijedloge kako bi se tada tek planirana nova zgrada Umjetničke akademije mogla realizirati kao niskoenergetska kuća u skladu s principima održive gradnje. Korištenjem obnovljivih izvora energije, solarnih sustava i vjetrogeneratora Akademija bi proizvodila električnu i toplinsku energiju za svoje potrebe, a eventualni višak slala u mrežu. Lerotić i suradnici vjerovali su da će neki od njihovih prijedloga kod gradnje biti usvojeni. To se nažalost još uvijek nije ostvarilo ali izgradnja nove zgrade Akademije od onda nije niti započeta. Kako je jedan od proklamiranih projekata nove Vlade RH upravo podizanje energetske učinkovitosti zgrada javnih institucija, možda još nije kasno da se njihova vizija barem dijelom i ostvari. U nekoj drugoj zemlji, koja pridaje veću važnost civilnim inicijativama, Vlada bi odmah taj program energetske učinkovitosti nazvala Lerotićevim imenom. Poznavajući njegovu skromnost i aktivistički žar, puno više bi mu značilo da se u planiranju i izgradnji nove zgrade Umjetničke akademije i sličnih javnih objekata iskoriste neke od vizija i prijedloga inicijative Nova_akademija. Upravo to bi bio najbolji izraz našeg poštovanja prema njegovom djelovanju i zahvalnosti za sve što je učinio za akademsku zajednicu, dizajnersku profesiju, grad Split i građane RH. Odlazak profesora Tomislava Lerotića ostavlja veliku prazninu. Prazninu ljudskog, profesionalnog i društvenog gubitka s kojim ćemo se tek morati suočiti. --- Piše: Dejan Kršić